Amsterdam, srijeda, 25.02.2009.

Vremena se mijenjaju, godine prolaze. Godine su tako, kao što znamo, sastavljene od dana. A neki dani su ključni za te promijene koje se tada naknadno "otkrivaju". Takav, ključni dan, mislim da je danjašnji dan. 

Dan je počeo noćas, Obaminim govorom u kongresu USA, koji sam dočekao budan (tri ujutro), odgledao ga i zaspao u čudnom bunilu, kako bi moj frend Jinx rekao "zbunjuel".

Moje mišljenje o Obami nije sjajno, mislim da je slatkoriječiv i da zastupa interese isključivo krupnog kapitala. Ali iznenadio me. Pričao je točno to što sam zamišljao da bi jedan državnik danas trebao reći.

Zašto me Obama, uz ostalo, toliko zbunio?

Kada je rekao da je jedan direktor jedne američke kompanije podijelio svoj bonus od par sto tisuća dolara svim radnicima svoje firme. Cijela dvorana, kongresmeni, se digla na noge i frenetično pljeskala, i skandirala tom menadžeru. To me zbunilo. Mislio sam da cijeli zapadni sistem, kada se radi o novcu, sebično i pohlepno trpa u džepove, nemilice, sve sto može. Mislio sam da takav primjer, koji definitivno zadire u pricipe naše bivše zemlje, nikad neće biti "odobren" u američkom kongresu. Niti dan kao primjer. Nacionalizacija banaka, podjela bonusa radnicima, sve mi to više ide ka socijalizmu, nego kao kapitalizmu. Naravno, simbolično, za sad. Znamo li mi nešto o tome? Imamo li iskustva? Jesu li principi iz stare Juge (neke stvari) bili nešto čemu sada žudi USA???

Tako zbunjen, poslije dva sata spavanja, dižem se i odlazim poslom u smjeru amsterdamskog aerodroma, na koji, pola sata nakon što sam bio u blizini tog mjesta, ruši se turski zrakoplov.

Hm, takvo iznenadjenje sa Obamom i par sati nakon toga skoro sam bio očevidac pada Boing 737.

Sređujem utiske, palim kompjuter, otvaram mail, "loše vijesti" i stvarno, nije mi neki dan. Koji put stvari jednostavno ne idu kako treba.. Ok, prelazim preko trenutnog, nazovimo ga, neuspjeha. Malog ali bitnog za današnjii dan. Uglavnom, radio sam par dana na jednoj pjesmi, koja je, čini se, radjena uzalud. Nema veze, drugi put će bit bolje.. 

Dolazimo kući u 6, nakon 2 sata probijanja kroz kilometarske kolone, kupili tajlandski take away food, tražimo vijesti o padu aviona. Nakon vijesti o detaljima rušenja, koji su manje više ponavljanje par rečenica u nedogled, prebacujem kanal na NED2. Tu kreće moje najveće iznenađenje. 

Priča kreće o "ekonomskoj krizi" ili recesiji. Uglavnom banke više ne posuđuju nikom ni jednog Eura. U gradu se male banke organiziraju u stilu kriminalnih organizacija. Daju tzv. "male brze kredite" malim privrednicima. Do 35 000 E. Ali za tu uslugu traže 10% kamate. ???? EU??? Blagostanje?? 

Slijedii jos veći "zbunjuel". Jedno mjesto u Nizozemskoj je uvelo svoj novac. Zove se GELDER. Svi u tom mjestu, oko 80 kompanija stoje iza toga, ljudi kupuju po tom mjestu sa novcem koji nije EURO. Ljudi više ne vjeruju bankama, Euru, a ni Europskoj Uniji.

Euro zona se definitivno raspada. Hrvatska i Srbija ne trebaju EU i mogu biti sretni što sada imaju svoj GELDER, kakav je takav je. Ovdje je, izgleda, ekonomski sve išlo k vragu. 

Gasim TV palim G5, stavljam slušalice i uzimam bas gitaru... sviram i tonem u hipnotički loop...

nastaviće se...

Miro Tešević